Australija

Australija

Australija Ležim u krevetu, ispijam izlapljelo pivo od sinoćnjeg teferiča i čitam “Dnevnik ruma”, američkog noveliste i novinara Hantera S. Tompsona, izumitelja gonzo (šta god to bilo) novinarstva. Čitam u intervalima od svakih pet stranica gdje zastanem ne obazirući se na to i umišljam si nešto. Umišljam kako kradem pare iz kućnog šteka, sjedam na

Australija

Ležim u krevetu, ispijam izlapljelo pivo od sinoćnjeg teferiča i čitam “Dnevnik ruma”, američkog noveliste i novinara Hantera S. Tompsona, izumitelja gonzo (šta god to bilo) novinarstva. Čitam u intervalima od svakih pet stranica gdje zastanem ne obazirući se na to i umišljam si nešto. Umišljam kako kradem pare iz kućnog šteka, sjedam na avion i odlazim u Australiju, zauvijek. Sarajevo je mrtav grad kao i sve u njemu. Ne volim da izlazim u grad, ne volim da šetam Ferhadijom. Svaki put kada to uradim primoran sam gledati iste ljude, a ne mislim na čika Mišu i Suvada (plesač s Ferhadije).

Prolazim pored istog kafića “Vatre” i novootvorenog Mekdonaldsa, isti ljudi koji uopšte ne komuniciraju. Po ulasku u te lokale njihov mozak se programira na dvije opcije. Ako Ferhadija vrvi ljudima vidjet ćete kako zure u vas, kako uočljiva kutija crvenog Marlbora gleda u vas. Ako je nešto manje ljudi i ako pogledate unutra dok se vraćate iz kafane u osam sati ujutro primjetit ćete kako nešto tipkaju na telefon. Svaki put gledam iste djevojke koje po šest puta prehodaju rutu od Čaršije do bivše Sarajke u nadi da će im neki momak prić’, a i kada im priđete budu toliko arogantne i pretenciozne da ste primorani otić’ što dalje (valjda da pokažu jaranicama da ih nije lahko osvojit’, sami Bog zna). Šetam sa ocem i pokušavam da mu objasnim zašto ne odlazim tako često u grad i zašto “ne privodim koku” svaki drugi dan.

“Pa vi ne znate sebi, samo internet, vidi, pun grad cura.”

Objašnjavam po drugi put tu noć, a vjerovatno dvije hiljaditi put sveukupno na šta dobijam isti dvije hiljaditi odgovor.

“Ja mogu sad maznut’ kakvu hoćeš, a pedeset mi je godina.”

Pa možeš ti, na tvojim godinama se vidi da imaš pare, nisi umro od gladi u pedesetoj, čak si malo i podebeo što vjerovatno znači da si uradio nešto u životu. Na meni se vidi da sam klošar, iako se moja kita diže i iako sam pismeniji pet puta.

Znate, prije nego što sam izrazio želju da upišem režiju htio sam da upišem psihologiju, da radim kao psihoterapeut jer ovo, modernizacija, Evropska Unija, ljudi će stvoriti naviku da odu na terapiju. Međutim, shvatio sam da se to narodu ne isplati, svako je psihoterapeut danas, pa ja. Što bi bacao pare na profesionalnu terapiju kada se može požaliti autoelektričaru dok mu mijenja sijalicu na žmigavcu, omladini u javnom prevozu, sestri u ambulanti. Bilo kad i bilo gdje. U gimnaziji nam se profesorica žalila kako njena kćerka ne može da nađe posao, a diplomirala je ima dvije godine. Naravno da ne može profesorice, zbog takvih k’o vi, fosila koji ne znaju kako se daje otkaz.

Odoh da spavam, možda sutra uspijem naći štek i pare pa odem za Australiju. Lahku noć.

Piše: Adi Selimović

Lejla Božić
ADMINISTRATOR
PROFILE

Posts Carousel