Davno, a sada

Davno, a sada

“Psi laju, a karavane prolaze” Pročitah kod Krleže, a on gdje je čuo ne zna se! Psi još uvijek laju, a moja kućica od puža krhka je! Jutros je sagradih kada zakoračih na ulicu, svježu od hladnolike magluštine. A opet, ja prvo ugledah tračak zlaćane svjetlosti, sapletene negdje gore, na dohvat krilu ptičijem, koje razmahuje,

“Psi laju, a karavane prolaze”

Pročitah kod Krleže, a on gdje je čuo ne zna se!

Psi još uvijek laju, a moja kućica od puža krhka je! Jutros je sagradih kada zakoračih na ulicu, svježu od hladnolike magluštine. A opet, ja prvo ugledah tračak zlaćane svjetlosti, sapletene negdje gore, na dohvat krilu ptičijem, koje razmahuje, dok gradim sanju riječima ovim da još bez snova mi ne bude gnijezdo isod lijeve trepuške!

Ljudi i sunce su karavane koje prolaze!

U travnjaku je grumen zemlje, blatnjave. Jutarnjom rosom je umiven TAJ GRUMEN. Čistoća se samo nazire kada svjetlosno kap ili dvije na tom grumenu odbljesne.

Na licima ljudskim koje sretoh jutros, nažalost nema bistrine. Ni osmijeha, ni pomaka.

Ostaje mi samo uspomena na ruke jednog mladića koji je mahao u trku automobilu koji nije htio da stane. Muzika tog lajt, razbuđujućeg motiva moga jutra je lavež. Zato i izreka gore sa kojom počeh.

Onaj grumen sa bisernim kapljicama, suzicama, odorama, kako vam god vaša percepcija metafore nalaže, nazovite, još je na istom mjestu. Nisam ga šutnula, iako mi je bio na dohvat koraka. A kako da šutnem tu bistru čaroliju koja mi je jutros podarila iskru ljepote vizuelne?

Ja se to pitam . Pitaju li se oni koji mi dan, sa pokušajima rusvajnim, od iskre odvojiti žele?

Ne dam im! Batrgam se! Tavorim, pokušavajući spasiti kapljicu čistote na grumenu zemlje!

Nosim kroz dan misao o svjetlu dok me tama ljudskog bezosjećanja pokušava da proždre!

Taj grumen, sa tim kapljicama, je čas okruglica vrijedna moje žrtve, čas kap vode sa izvora dobrote, bez koje moja duša ne može da opstane!

Rob sam te kapljice! Svjetlost mi daje!

A tama ljudskog mraka bi da još oko mene traje!

Da se razumijemo – ja ne vjerujem u ideopoklonstvo, ali mi je sada jasno zašto su ljudi u staro doba valjali ikone od blata i molili im se! Njima nisu bili ti idoli od blata, već od bisera koje su iz tajni i ljudskih vrlina svoga života bacali pred one koji nisu znali vrijednosti toga! A ko drugi da se pokloni dobrotama iz srca proisteklih? Oni kojima smo podarili iskru srcane svjetlosti- neće sigurno! A i što bi? Njima je dobrota jeftinija od žvake, a kratkotrajnija od neobranog mlijeka! Ako se što može poskrkati da im utali glad i žeđ, može! Ko bi se u površnom poimanju svijeta i ljudi bavio dubokim porivima ljudskoga?

Treba puno vremena za proces da se jedan idol iz blata sazda u nos, uho, vrat? Srce? Bijaše li srce uopće u idolu kojem se klanjaše oni koji vjerovaše u više božanstava, velahavle?

Je li i tada vrijedila, kako mi velimo, stara izreka: “NE BACAJ BISERE U BLATO!”

Želim vjerovati u to da ti ljudi, ustvari, nisu hulili, nego su spašavali bar na taj način svoja djela, praveći od njih oblike – kako bi bar na taj način, ono što nije prepoznato kao vrijedno, bilo bar podignuto sa zemlje na kojoj gaze blato oni koji nikada neće proniknuti u to što je prava dragost bisernog kamenja! Naravno, sve je metafora! Spašavam bar tako dobronamjernost urađenoga!

Onima koji znaju proniknuti u simboliku ne trebam potcrtavati smislom rastumaćivanja, poentu da ne pišem o vjeri ideopoklonika, da ne govorim o bogatstvu materijalnog, već o nevrijednotama onih pred koje, i kojima, darujemo dobrotu – koju iskoriste, damo emociju – u koju ne vjeruju, damo tračak nade za njihov život – da bi tim tračkom zapalili uništavajuće vatre koje vrlo lahko i proždrljivo mogu u pepeo da pretvore sve što u našem životu postoji.

Davno mi je ta vatra sažegla sve što mi imovinu činiše raskošnom. Zato više u materijalno i ne gledam kao u sveto!

Davno mi je kiša zemlju pod nogama raskalila u kaljužu – pa sam naučila da gledam u nebo, plavet i dugu!

Davno je vrijeme kojem se ne nadam – pa mi je dato da korak usmjerim naprijed, Futur je vrijeme jedino za mene!

Ali kako da mi SADA biser iz duše, opet, djetinjasto i čisto, ne strmoglavi se u blato, pod noge onih koji bolje gazaju kaljužu, nego što prepoznaju duginu nijansu, kristalnu, svježu i jasnu!?

Piše: Vernesa Manov

Lejla Božić
ADMINISTRATOR
PROFILE

Posts Carousel