Dok spava

Dok spava

Dok spava Imam i ja ljubav. Bog mi je dao onakvu o kakvog sam mogla samo sanjati… Moja ljubav je zrela… Moja ljubav ne stari… Ne postaje jednolična, niti postaje nalik ijednoj iz bajke. Mi svoju bajku pravimo sami. Moja ljubav spava… Spava na mom krilu, držeći me za moju desnu ruku… Da. Moja ljubav.

Dok spava

Imam i ja ljubav. Bog mi je dao onakvu o kakvog sam mogla samo sanjati… Moja ljubav je zrela… Moja ljubav ne stari… Ne postaje jednolična, niti postaje nalik ijednoj iz bajke. Mi svoju bajku pravimo sami.

Moja ljubav spava… Spava na mom krilu, držeći me za moju desnu ruku… Da. Moja ljubav.

Cijeli svijet u jednom čovjeku. Univerzum… I preko njega. Cijeli svijet u njemu, a opet tom svijetu granice ne vidiš. Kako ovoliko ljubavi uopšte stane u ovoliko prostora koliko zauzimamo nas dvoje?!

I ne stane. Ljubav je savršeno, božansko, nedodirljivo, bezgranično… Čudo.

I ne znam zašto se u meni ovako, dok spava, uvijek javi poriv da mu kažem milion stvari… I ne znam zašto niti jedna od tih milion ne može po važnosti da se izbori da bude prva izrečena i prva zabilježena… Sve, eto, stoje i biju u moja prsa, izvirući jedino kroz moj pogled i grleći i obuhvatajući cijelo njegovo biće kroz to njegovo držanje moje ruke u snu.

Želim mu jednom na pravi način i sa pravim riječima zahvaliti što je dopustio da pronađem ono dijete u njemu, koje je

već odavno pretvorio u odraslog čovjeka… Dopustio da ga pronađem, kako bih slobodno pustila ovo dijete u meni s njim da se druži i da ima u njega povjerenje… Oči u kojim sam, već prvi put kad sam ih ugledala, pronašla sebe… Ja sam tu, u ovim sklopljenim, uspavanim očima, smještena zauvijek… Ja, cijela.

Ipak, dugujem mu veliko izvinjenje… Dugujem mu izvinjenje što je on morao graditi potpuno i iznova svo moje povjerenje… I jedno veliko HVALA što ga je izgradio na sasvim nov način… Porušivši sve stare temelje i naučivši me tek da prije njega nisam ni znala voljeti.

Dok ga posmatram tako, mislima mu šapćem: „Hvala ti na onom smiješnom plesu u dva iza pola noći… Na sred ceste, ispod otvorenog prozora kuće u kojoj je svirala naša pjesma… Hvala ti na svakodnevnom smijehu i glupiranju, ali i ljubavi, pažnji i povjerenju… Na zajednickoj tuzi i radosti… Danima kad smo rastrošni i danima kad nemajući ništa imamo opet sve! Hvala ti što si me naučio da imamo naš svijet i da je on najbitniji, da nas on čini nepobjedivim i da skupa možemo sve što želimo… Hvala ti što naša ljubav nije nalik nijednoj… Jer nijedna druga se ni u kojem smislu ne može porediti s njom… Hvala ti što sad konačno znam kako je hodati pored nekoga, a osjetiti svoju dušu u njemu i njegovu u tebi…

I dok vrtiš nosićem, a ja se smijuljim, očekujući ubrzo tvoj pogled „vraže dosadni“ ispod obrva, puna mi je duša ove ljubavi… A ljubavi je toliko, da je postala i moja duša beskonačna… Učinio si me boljom, snažnijom, samopouzdanijom nego ikad! Volim podjednako i dječaka, a i najvećeg i najsnažnijeg muškarca i podršku koju u tebi imam… Takav si me uzdigao toliko visoko da sve mogu podnijeti

i postići!

Uvijek sam se plašila pisati o tebi… Upravo zato je najmanje mojih tekstova o tebi. Zato što, ljubavi, kad si ti u pitanju, moje riječi presuše… Moj rječnik je siromašan i ne posjeduje dovoljno snažan i blizak izraz da dosljedno stoji u tekstu kojeg ću nazvat našim… Zato ovaj tekst i nije nazvan kao naš, jer naš tekst znamo osjetiti samo mi… A osjetiti je jedino i važno. “Riječima nedostaje boja da bi osjećaj kopirale.“

Hvala Nebu što mi te donijelo u život i naučilo ga istinskom smislu… Obećavam Mu da će naša ljubav biti Njegov ponos… I molim Ga da nas prati kao i do sada… Da nas i naše čuva ovako, kao do sada, u ljubavi i jedinstvu. Molim Ga da ne zaboravi one, koji

više nisu s nama, držati nama bliske,

kroz život nas dvoje i kroz svaki što oko nas postoji i što će nekad postojati.

I da nikad ne znamo šta je samoća.

Ljubav je beskonačan blagoslov, koji će nas učiniti jednostavnim ljudima sa beskonačnim mogućnostima i ne zadovoljavajte se ni sa čim ispod beskonačnosti… Jer svaka duša sa pravom osobom svoju beskonačnost može pronaći.

Piše: Almira Muftić

Lejla Božić
ADMINISTRATOR
PROFILE

Posts Carousel