Ljetovanje bez kinte

Ljetovanje bez kinte

Čim dođe maj, ja ne mogu a da ne razmišljam o moru, suncu, odmoru, negdje daleko od svega. Dok tako sanjarim, zadubljena među papirima, pogledam kroz prozor i propadne mi čitav ćeif. Kiša, pa kiša, pa kiša. Kao da u vremenskom rječniku ne postoji riječ sunce. Kako sad nešto napisati, pronaći inspiraciju kad je nestane

Čim dođe maj, ja ne mogu a da ne razmišljam o moru, suncu, odmoru, negdje daleko od svega. Dok tako sanjarim, zadubljena među papirima, pogledam kroz prozor i propadne mi čitav ćeif. Kiša, pa kiša, pa kiša. Kao da u vremenskom rječniku ne postoji riječ sunce.

Kako sad nešto napisati, pronaći inspiraciju kad je nestane u sekundi. Utonem ponovo u sanjarenje, jer još mi valja čekati čitav mjesec dok odem na odmor, ali bar sada imam para za eto, moglo bi se reći, kakav takav pristojan odmor. A bilo je trenutaka kad nisam imala ni kinte. Studentski dani, ja kao kokuz.

Došlo ljeto, juni, vrijeme slično ovome, svi se spremaju na odmore, a ja sjedim i slušam. Kontam ovako šta da uštedim, onako, ali kako god saberem i oduzmem, para za ljetovanja ni na mapi. Pomirim se s tim da ove godine ostajem da noge brčkam u lavoru.

Sjedim na tarasi, juli, upekao zvjezdan, rashlađujem se hladnom limunadom dok se moja raja kupa na moru. Doleti neki sms, samo onako da me se sjete, ali i to je rijetko, derneče, ne zamjerim im. U trenutku, valjda od one vrućine, što mi je dosadilo već nekoliko dana kafu piti sama, odlučim idem i ja na more. Bez kinte, pa kako bilo da bilo. A kada mogu oni stranci vozariti svakakvim prevoznim sredstvima mogu i ja. I tako spakujem najosnovnije stvari u ruksak, nešto za jesti, razbijem kasicu, uzmem ono malo iz novčanika i skuckam lovu za kartu.

Nisam zagrizla više nego što mogu progutati. Samo do prvog odredišta na Jadranu. Da se bućnem bar dan, okusim slanu vodu, malo ”uhvatim” sunca i zaboravim na vrućinu. Jedna ekipa moje raje je već tamo, a ja ću da ih iznenadim. S obzirom da su i oni bili malo manji kokozi nego ja, uzeli su šatore (kao uštedit će na prenoćištima) i odlučili da kampuju na moru. Samo da su zajedno, pa mogu i na betonu spavati. Stižem rano na odredište, tek sviće. Kao izbezumljena ulijećem u kapri hlačama u more.

Na plaži nigdje nikoga. Lunjam okolo, tražeći šatore i jedva ih nađoh. Probudila sam ih, a oni izbezumljeni – otkud ja? Pa milion pitanja, šta, kako, kad, zašto, pa opet ispočetka. Prva dva dana su se ”tušili” paradajzom i paštetama koje sam donijela. Super, to je malo zamaskiralo moj „grebatorski“ status. Sreća pa ni ekipa nije pekava pa da izvolijevaju šta će jesti, piti, gdje izaći. Kupe peciva, sokova, dečki poneku pivu, zapjevaju uz gitaru. Ubrzo se oko nas skupi cijela igranka. Strancima smo najzanimljiviji, a posebno nekom gostu iz Poljske. Tek što svane, eto ga. Sve pita kad ćemo svirati, hoće da mu napravimo čimbur s faširanim mesom. Ode kupi jaja i mesa, pa i on s nama umače prstima.

Ne ostadoh ja na moru samo jedan dan, nego pet. I to najljepših pet dana ljetovanja do sada. Zabavljali smo se kao nikada ranije. U najgorem kokuzluku doživjela sam ljetovanje svog života.

I sad kad odem negdje, sjećam se tog ljeta. Mislim da uvijek nekako zaboravljamo da nije važno gdje idemo, ako je dobro društvo u pitanju. Iako smo sljedeće godine pokušali organizirati takvo ljetovanje, nije išlo. Ono je bilo jedno, sve se uklopilo nekako spontano. Izgleda da je za dobar provod nekada potrebno samo malo snalažljivosti, dobri prijatelji i malo hrabrosti za avanturizam. Ako imate sve ovo, moja preporuka – obavezno isprobajte.

Lejla Božić
ADMINISTRATOR
PROFILE

Posts Carousel