Majka

Majka

Majka Postali smo očajni. Tražimo nešto što ni mi sami ne možemo razumjeti. Ljubav! Ta riječ koja opisuje ono najdivnije osjećanje, onu posebnu draž u srcu. Kada nam je do neke osobe stalo toliko da smo spremni dati život za nju/njega. Patetika… Zapravo, niko od nas to nije osjetio. U našim godinama sve se svodi

Majka

Postali smo očajni. Tražimo nešto što ni mi sami ne možemo razumjeti. Ljubav! Ta riječ koja opisuje ono najdivnije osjećanje, onu posebnu draž u srcu. Kada nam je do neke osobe stalo toliko da smo spremni dati život za nju/njega. Patetika… Zapravo, niko od nas to nije osjetio. U našim godinama sve se svodi na čitanje i fraziranje o stvarima o koje uopće i ne poznajemo, niti smo ih ikada doživjeli. Ljubav, u nju ne vjerujem!

Znam da postoji onaj blaženi osjećaj, ali ne želim pisati o njemu, jer ga nikada nisam ni osjetila… Postoje različite definicije ljubavi kao i različite vrste. Umorilo me čitanje o njima. Ljubavima koje traju nekoliko dana, a onda nakon izvjesnog vremena prestanu da postoje. Svi mi pišemo i maštamo o ljudima koji skoro ničim nisu zaslužili našu pažnju.

Zato sam sva svoja osjećanja koja posjedujem željela posvetiti njoj, mojoj Mami. Moja sjećanja ne dopiru u rano djetinjstvo, ali gledajući fotografije i posmatrajući današnje majke, shvatim kolika je vrijednost moje. Ta žena, ta hrabra žena koja me nosila devet mjeseci u svojoj utrobi, ona koja je pretrpjela toliku bol da bih Ja došla na svijet, ona zaslužuje svaki spomen. Sa svojom mamom učila sam prve korake, riječi. Zar da to zaboravim? Samo ona me zabavljala kada nisam mogla spavati. Svaki put ona me prihvatila u zagrljaj nastojeći me spasiti od Mrakonje ili Žaronje, jedino ona. Bila je tu i kada sam bila bolesna. Pripremala mi čajeve i snižavala temperaturu. Bdjela je iznad mene, cijelu noć, samo da bih ozdravila. Kada me pogleda, već zna kako se osjećam, da li sam dobro ili loše. Znam, napravila sam mnoge gluposti, ali ona me i dalje prihvata. I dalje me voli kao prvoga dana kada sam došla na svijet…

Sa svojom mamom mogu pričati o svemu: mojim problemima, tuzi i svemu što mi smeta, a znam da ona to neće reći nikome… Posmatram je. Moja mama je najhrabrija žena na svijetu…

Nisam Ja dobra, ali ona od mene nastoji napraviti čovjeka. Teško joj je, znam. Kroz život korača sama, bez podrške muškarca. Sestra i Ja, kažu ljudi da je teško žensku djecu izvesti na pravi put, ali ona se bori, ne posustaje pred nedaćama koje joj život postavlja…

Često se zapitam, odakle joj tolika snaga? Polako shvatam. Za vrijeme dok sestra i Ja spavamo, ona moli Boga da i njoj i nama podari snagu, da se uspijemo izboriti sa svime, da ne skrenemo s pravog puta… Znam, često samo žmirim, ali čujem svaku njenu riječ, svaki njen teški uzdah… Osjetim onaj strah da se meni ili seki neće desiti nešto loše. Poslije tih molitvi, osjetim i Ja neku toplinu oko srca. Ono nešto posebno. Valjda Božiju milost…

Shvatam da ništa ne vrijedi kao majka.. To čudno biće koje je Bog stvorio, u njega udahnuo naše duše, mnogo strpljenja. Zato više ne želim ni spomenuti ljubav koju nisam spoznala. Zahvalit ću se Bogu što Mi je pružio ljubav i podario mi mamu. Zahvaliti ću se i svojoj majci, koja me jedina prihvata ovakvu – kakva jesam… Ali, doći će dan da ću i nju izgubiti. Znam, biti će mi teško, ali ostat će mi neko, Onaj koji zna što je najbolje za nas… Bog. Jedino ću se Njemu, kao i do sada moći pomoliti da mi olakša na ovom nesigurnom putu…

Piše: Emina Buljubašić

Lejla Božić
ADMINISTRATOR
PROFILE

Posts Carousel