Mamice su preuzele stvar

Mamice su preuzele stvar

K’o bi rek’o čuda da se dese? Pa da majke postanu glavne provodadžike u suvremenoj, vrlo otvorenoj, tolerantnoj, stega oslobođenoj Europi. Majke su, naime, preuzele stvar u svoje ruke i na posebnim internetskim portalima traže idealnu kandidatkinju/kandidata, snahu/zeta… Iako nisu baš iz naših krajeva znaju i te majke posao, pa svoje sinove ili kćeri predstavljaju

K’o bi rek’o čuda da se dese? Pa da majke postanu glavne provodadžike u suvremenoj, vrlo otvorenoj, tolerantnoj, stega oslobođenoj Europi. Majke su, naime, preuzele stvar u svoje ruke i na posebnim internetskim portalima traže idealnu kandidatkinju/kandidata, snahu/zeta… Iako nisu baš iz naših krajeva znaju i te majke posao, pa svoje sinove ili kćeri predstavljaju u najboljem svjetlu.

Zbog velike potražnje posao na internetu cvijeta, osnovano je već nekoliko stranica specijalno za majke koje traže srodnu dušu svojoj djeci. Oni koji su malo bolje virnuli na internet stranice kažu da je riječ o spoju tradicije i moderne tehnologije. I još koječega, bezbeli, ali to je za neku drugu epizodu. Tako da djeca ponovo mogu biti pasivna, ležati u krevetu i buljiti u ništa, raditi od jutra do mraka, gubiti živce i jetru po berzama. Partner(icu) će naći mamica. Njihovo je samo da pogledaju na ekran i kažu „Yes!“, bez predomišljanja.

Nije loše, a vala nije ni dobro. Prokleto je biti sam. Na duže vrijeme. Ili za cijeli život. Naročito u džungli na asfaltu koja je prekrila sve što se može zapadnije od nas. Sigurna sam da niko ne bi mogao izbrojati kafiće, restorane, klubove, diskoteke, razna sastajališta u kojima milioni mladih, slobodnih i spremnih na (gotovo) sve svake večeri cupka u nadi da će naći svoju drugu polovinu. Ali, ne… to nije više tako lako. Danas su na cijeni neke druge vrijednosti. Istaknute uglavnom na bankovnim računima, u kvadratima, u konjskim snagama.

Jedna moja drugarica, što se ne baš tako davno pristojno dobro udala u Americi, skromno mi je priznala da se nikad, ama baš nikad ne bi udala da je ostala u Bosni. Veli… nije njen sadašnji muž imao previše vremena za „zabavljanje“. Prije (prilično glamuroznog vjenčanja i dijamantskog zaručničkog prstena) vidjeli su se tek tri, četiri puta. On je danas u Moskvi, sutra u Pekingu, prekosutra u Hong Kongu. Ona svakako nije imala ni velikog posla osim da se uredi između dva njegova putovanja. I eto… kako rekoh… tri četri puta se napucala. Peti put pao prsten, vjenčali su se čim je proljeće granulo. Da ne griješim dušu, moja drugarica bi se sigurno dobro udala u Bosni. No… u Americi je bila dobra prilika. Zgodna, obrazovana, Europljanka, zdrava… ih… niko sretniji od njenoga muža. Koji mi je jednom rekao da nikad nije imao ozbiljnu vezu. Jer nije imao vremena. Ili para. Ili i jednog i drugog. Sve do svojih kasnih četrdesetih.

Baš kao i kod nas u posljednje vrijeme. Prije su provodadžike bile dobrodošle u svaku bolju kuću, nagrađivane bogato, primane kao kraljice. Pa se nekako s vremenom, kako smo postajale sve mlađe i luđe njihova uloga izgubila. Al’ eto njih opet na našim vratima. K’o duhovi prošlosti. Vjerujte da znam o čemu pričam! Da sam slušala jednu daljnju rodicu, što je od 8 do 16 radila u općini, a od 16 po svjetskim kućama, udala bih se najkasnije do 19. Ih, kakvu je ona imala arhivu. Visoki, niski, mršavi, debeljuškasti, plave oči, crna kosa, VSS, privatnik… biraj šta hoćeš. Uz obavezan spisak je li mu živa majka, koliko sestara ima, odakle su mu djedovi, koliki mu je godišnji prihod.

Kad je vidjela da od mene neće biti nikakve udavače, prešla je na moje drugarice, pa na poznanice, pa na radne kolegice…. Dobro, evo priznaću – jednoj je i sreću donijela. Zato sad čekam neku stranicu i za naše mamice. Što bi svojim kćerkicama što jednom rukom heklaju, a drugom pišu kineski našle priladnog ženika. No… neće kod nas ići tako lako. Teško da će iko biti dovoljno dobar. Osim ako nije s ove europske internetske stranice. Stranac u noći!

Komentiraj

Lejla Božić
ADMINISTRATOR
PROFILE

Posts Carousel