Potraga

Potraga

Čeka me naslonjena na stare basamake. Iz daljine vidim njen ponosni osmijeh koji uvijek odjene kada posmatra unučad. Stare naborane ruke napraviše ogromni prostor u koji treba da utonem da bih dobila topli nanin zagrljaj. I ja potrčah, uđoh u malo carstvo razbibrige koje je bilo smješteno među naninim rukama. Kafa, sok od zove i

Čeka me naslonjena na stare basamake. Iz daljine vidim njen ponosni osmijeh koji uvijek odjene kada posmatra unučad. Stare naborane ruke napraviše ogromni prostor u koji treba da utonem da bih dobila topli nanin zagrljaj. I ja potrčah, uđoh u malo carstvo razbibrige koje je bilo smješteno među naninim rukama. Kafa, sok od zove i hurmašice su spremni. Razgovor je imao isti ritual, prvo bi uslijedilo ispitivanje o zdravlju, mom, roditelja, prije, prijatelja, komšija pa smo se onda bacale na razgovor i na kraju nanino aminanje da nas dragi Bog čuva i vodi pravim putem.

– “Znaš, nano, nekada bivam u potpunosti iscrpljena. Umor osjećam u svakom djeliću, kako tijela, tako i duše. I ne umore mene nano fizički poslovi, ja to s radošću obavljam, i zahvalna sam dragom Bogu što mi je dao mogućnosti da sve te poslove mogu završiti. Al’ nano, mene ljudi umore, i plašim se, nekad u noći, obasjana punim mjesecom kad razmišljam, plašim se da neću imati snage da nastavim biti ljubazna, da dajem iskrene osmijehe. One lažne ne znam, nisam ti ja taj tip. Ubi me, ne znam se praviti sretnom onda kada nisam, ne znam se osmjehnuti onome kome se moja duša ne smije kada ga vidi.”

– “Šćeri, vakat je takav došao da povjerenja među ljudima nema. Svak’ krije svoje, a tuđe bi da zna. Nema od toga hajra, kad ljudi jedni drugima zavide, kad se ne raduju. Prije, kad komšija kupi nešto novo, svo selo dolazi da čestita, iskreno. Ljudi su se nekad znali radovati tuđoj sreći, sad se znaju radovati samo tuđoj nesreći. Šćeri moja, znam da je vakat takav kad je sve naopako, al’ ti moraš crpiti taj izvor koji u toj tvojoj toploj duši neće nikada presahnuti,ne sikiraj se. Naiđu ti periodi kada ti se čini suprotno, ali proći će, a ti snagu tada vadi iz drugih dijelova, tamo odaklen je nisi do sada koristila.”

– “Nano, koliko samo truda uložim, koliko ljubavi, koliko ljubaznosti i ništa ne očekujem osim doze zahvalnosti, al’ nema je nano, nema ničega. Ljudi su otupjeli na svako dobro što im učiniš. Oni te crpe sve dok i posljednji atom snage ti ne uzmu, da bi njima bilo dobro, a ti postaješ nebitan jer im više nisi u stanju ništa pružiti. Zašto nano ljudi ne shvataju da materijalne stvari prolaze, da je duša najbitnija? Zadovoljstvo duše nam stvara sreću, il’ nam je prije stvaralo?”

– “Tebe je dragi Bog zadužio da svoj višak djeliš sa drugima. Ti radi sebe i svoje duše treba da daješ, ali kad daješ moraš zaboraviti i na zahvalnost koju bi trebala dobiti. Malo je takvih što će ti je pružiti kada im pomogneš. Al’ šćeri, zapamti samo da postoje i dobri ljudi, al’ ih je teže prepoznati u gomili pokvarenih. Oni su poput bisera, prvo moraš otvoriti na hiljade školjki, pokupiti mnoštvo razočarenja, tuge, ali na kraju naći ćeš biser. Dobit ćeš onda odaklen se ne nadaš, a znaš, najbolja čarloija i najiskrenija sreća se kriju u iznenađenjima. Dočekat ćeš i ti svoje, budi sigurna.”

Opet noć, opet iscrpljenost, opet umor.

I onda stižu nanine riječi: ” Najbolja čarolija i najiskrenija sreća se kriju u iznenađenjima. Dočekat ćeš i ti svoje.”

I onda tanušni osmijeh zaigra na mom licu, misli se rasprše, a ujutro me dočeka novi dan, nova nafaka, nova vedrina i još jednu stepenicu sam bliže iznenađenju.

Piše: E.B.

Lejla Božić
ADMINISTRATOR
PROFILE

Posts Carousel