Sreća za šest maraka

Sreća za šest maraka

Tamo gdje leđa gube na časnosti, kod žena, započinje nagib koji uvelikome određuje kvalitet guze. Njen nije bio nimalo intelektualan, ali su joj zato farmerke stajale odlično. Istresla je tugu u mom dnevnom boravku i otišla. U kafanu će kaže, za šest maraka dobije tri točena piva i gratis osmijeha… od drugih, a i njoj

Tamo gdje leđa gube na časnosti, kod žena, započinje nagib koji uvelikome određuje kvalitet guze. Njen nije bio nimalo intelektualan, ali su joj zato farmerke stajale odlično. Istresla je tugu u mom dnevnom boravku i otišla. U kafanu će kaže, za šest maraka dobije tri točena piva i gratis osmijeha… od drugih, a i njoj će jedan sjesti na obraze, a nestat će kad zatvori vrata svoga doma. Nalakćena na fotelju slušam svoju Ljubicu i njenu (tridesetijedna godina, ni kučeta ni, mačeta, 400 KM platu, iako je pravnik) jadikovku i veselim se što je tu. Načinila sam suosjećajno lice, tako se to radi. Nije šala. Nema za kafane, a kamo li za režija i novih cipela. Došla je da joj opalim verbalni šamar, i spremam se na to. – Pa dobro Ljube, ti si tako izabrala – velim očekivano i razmišljam o najvećoj zamki našeg doba zvana „slobodni izbor“… kao da se radi o nesagledivoj livadi šarenih mogućnosti, a ne čerečenju između onog što drugi očekuju i vlastitih potraga. Normalno je da čovjek ne zna šta hoće – Ma šta sam izabrala, tako me snašlo. Nemam sreće ni u horoskopu ovih godina, kamo li zaoprave. – Sve što vrijedi je teško. Moraš dati, zakinuti sebe, propustiti, ne očekivati…i bit će. – Ma joooj, nemoj stvari po sebi mjeriti. Nisam ja ti. Ti voliš fi ght, osvajanja, trku na sto metara…meni treba manje. Malo ljudi koje volim, lijepa pjesma, haljina koja mi stoji, da me neko ljubi….i opet oni ljudi koje volim… Volim njene dosjetke. Volim kad mi puše u krila. Niko to ne zna k’o ona. U njenim sam očima Superžena i uživam u tome. Kuražno pomjeram ramena u tjesnoj košulji i gledam kako treperi pred životom. Najradije bih je zagrlila, sakrila je pod pazuh od svega što dolazi, ali ona nije zbog toga ovdje. Došla je po mrvu hrabrosti i satire. – Kupi cuku i macu – kažem. – Pa mi više niko neće moći reći da nemam ni kučeta ni mačeta-smije se. Šutimo… k’o da čitam najbolju knjigu. Tamo gdje leđa gube na časnosti, kod žena, započinje nagib koji uvelikome određuje kvalitet guze. Njen nije bio nimalo intelektualan, ali su joj zato farmerke stajale odlično. Istresla je tugu u mom dnevnom boravku i otišla. U kafanu će kaže. Za šest maraka dobije tri točena piva i gratis osmijeha…od drugih, a i njoj jedan sjedne na obraze i ne silazi dok ne dođe kući. Sve za šest maraka…nije loše. (be focused) Ništa nije teško. Ustajem u pola sedam, deset minuta maženja s djecom, sedam za spremanje doručka, tri za eksiranje kafe, dvije za osmišljavanje ovodnevnog offi ce looka i maske za sve situacije i da…danas je ponedjeljak. Još juče se počeo uvlačiti u kosti, prijeteće i hladno. Pogibao mi ramena, vrckao se po utrobi, ali evo ga, sad smo tu. Stavljam matrikulu sa svojim imenom. U maniru pravog ratnika kad god nanjušim velike borbe, pod košuljom krijem ovaj jeftini i meni vrijedni komad bižuterije. I ništa nije teško: obavljati tri posla u isto vrijeme, trčati s jednog sastanka na drugi, progutati uvredu, prešutjeti, odgovoriti na email, moliti Boga da dijete ne dobije temperaturu, dogovoriti susret, prešutjeti, pristati na prosječnost, susresti se, oprostiti, prešutjeti, otići, donijeti odluku, slagati malo, gurati motivaciju mišićima, misliti na ručak, razočarati se, otići na pijacu, biti jadna, biti važna, prešutjeti, slagati puno, pospremiti kuću, skuhati ručak, nahraniti djecu, obući pidžame, uspavati…i misliti na sreću koja košta šest maraka i Ljubicu koja kaže da ja mogu sve. A nije upravu. Ne znam prestati… ni ostati. Kome takva trebam? Al’ kad mi dođe da idem, strašno moram da idem. Nije važno kuda ću. Nije važno zašto ću…(M.A.)

Podijeli:

Lejla Božić
ADMINISTRATOR
PROFILE

Posts Carousel