Turbofolkmanija, klonovi-koke i kokani…

Turbofolkmanija, klonovi-koke i kokani…

Turbofolkmanija, klonovi-koke i kokani… Nekoć sjedim sa nekom ekipicom, a na zvučniku muzika slušljiva za uši. Kafić polu-prazan. Emtivijevski hitovi i neke elektro muzike. Konobari još stoje nestrpljivo ćekajući goste. A onda kao grom iz vedra neba počinju pristizati automobili (nema labavo.. ništa starije od 5 godina) iz kojih izlaze predivni primjerci… klonova. Ko je

Turbofolkmanija, klonovi-koke i kokani…

Nekoć sjedim sa nekom ekipicom, a na zvučniku muzika slušljiva za uši. Kafić polu-prazan. Emtivijevski hitovi i neke elektro muzike. Konobari još stoje nestrpljivo ćekajući goste. A onda kao grom iz vedra neba počinju pristizati automobili (nema labavo.. ništa starije od 5 godina) iz kojih izlaze predivni primjerci… klonova.

Ko je ko ona!?

Bitno je da su njene štikle njemu do koljena i da ona na sebi ima komadić neke tunikice koju kao naziva haljinom. Ima i druga varijanta. One smijelije (čitaj luđe.. gluplje) obukle top (ona majica do ispod grudi) pa “sijeva” stomak, a bubrezi već kontaju kako i kada će prestati raditi. Naravno sve popraćeno minjakom koji se naziva i dopičnj**. Iako mislim da bismo trebali uskoro naći drugu riječ jer je OVO prevazišlo i dopičnj**. Već se polagano ljuljkaju dok hodaju, odveć pripite – koke.

Već se negdje obavilo “zagrijavanje”, garant je i “pala” pa sad idu malo da izađu i budu viđene.

(Ne znadoh da li da nazivam ove primjerke ženama, djevojkama, curama pa se odlučih za narodni izraz. Ja mislim da sam se dobro izrazio – koke)

Već kako stižu i automobili iole normalna muzika prestaje, a počinje nekakva zla barbika što srce joj je plastika. To ruke u zrak lete, naručuju se ture pića, nazdravlja se. Zbunjena ekipica sa mnom gleda lijevo-desno dok im ja objašnjavam da sam im fino rek’o da će ‘vako da bude i da je ona moderna emtivijevska muzika samo privremeno…

Ko(nj) je ko on!?

Da se vratimo na scenu izlazka iz makine. Eto koke smo opisali, sad dolazi na red kokan (kad je ona koka on je kokan, nema druge). Izlazi uzdignute glave, dok nosom tjera oblake. Ušmrkava sline, malo pljucne sa strane. Strese rukama te okrenut leđima automobilu klikne na ono čudo da zaključa sva vrata. Ona mu prilazi, a on već ima spremnu ruku gdje ona treba da “ulegne” kao dijelić slagalice. Na nogama neke cipele od metar i po sa špicevima ili neke tene (ali one što ih ne možeš koristiti za fudbala ili košarke nego samo za izlaska). Pantole na peglu ili neke farmerke sa šljaštećim detaljima i ofirnim rupama koje normalan čovjek ne bi ni za krečenje obuk’o.

Naravno neizostavna je košulja sa nekim pinki bojama i raskopčanim dugmadima da se vidi njegova tapiserija ili nabildano poprsje (u zavisnosti je l’ dlakav ili je nabildan.. obično je ovo drugo jer se briju i bildaju).

Slagalica gotova

Eto ulegla ona u njegovu ruku. Dlan je otprilike na zadnjici, za prst okačen ključ sa onim “pi pi” sranjem za zaključavanje, pa sad idu prema kafiću. Lagano drmuskaju glavama u ritmu “muzike” i gledaju se sa velikim osmjesima. Garant njihova “pjesma”. Ili jednostavno oboje znaju da je ona…

Za ljubav mobilna u svakom trenu

i uvek dostupna za dodir tvoj..

Tvoja sam magična fatalna žena

signal je odličan, ti bićeš samo moj…

Prije će biti da je non-stop dostupna nego da je fatalna (jer u moru ovakvih najfatalnija može biti djevojka koja će doći u farmerkama i nekoj ofucanoj majici ili dukserici).

I idu klonovi prema kafiću gdje će zadovoljavati svoje niske strasti, a iz prikrajka ih vire neki novi klinci. Ne, to nisu neki klinci kao što smo bili mi, niti su to Balaševi novi klinci… nego neki kojima je u glavi da za koju godinu polože, dobiju kakvu makinu, te u nju ubace zlu barbiku i pred istim ovim kafićem da je ponosno pokažu svima.

E pa, drugovi moji, radije bih lutku na napuhavanje stavio naprijed nego ovakvu koku.

I za kraj…

Lejla Božić
ADMINISTRATOR
PROFILE

Posts Carousel