Vrijeme je da postanemo ljudi

Vrijeme je da postanemo ljudi

Vrijeme je da postanemo ljudi Svašta bih nešto htjela napisati. Tražim papir i olovku, u međuvremenu čuvam svaku sekundicu inspiracije i svaki djelić misli jedne, druge, treće, kako bih sve na papir stavila, ali odjednom… Sve je prah. Zaboravim sve. Nađem se u prostoru gdje postojim ja i ogroman prostor gdje u svakom ćošku imam

Vrijeme je da postanemo ljudi

Svašta bih nešto htjela napisati. Tražim papir i olovku, u međuvremenu čuvam svaku sekundicu inspiracije i svaki djelić misli jedne, druge, treće, kako bih sve na papir stavila, ali odjednom… Sve je prah. Zaboravim sve. Nađem se u prostoru gdje postojim ja i ogroman prostor gdje u svakom ćošku imam po jedan dio života koji moram da izučim, proučim, izvedem zaključak i svo znanje pretvorim u naviku. Tek onda se broji, ili ipak ne?

Neki kažu da smo ono što radimo, a ne ono što mislimo da trebamo uraditi. Ne znam baš je li to tačno. Ako neko uradi nešto, znajući da može drugačije to isto uraditi ili ako uradi iako je neispravno, pa drugi put u istoj situaciji uradi ispravno, kako se to gleda? Kao da je naučio? Hm…

Čovjek uči dok je živ i na kraju filma, zaista, ne zna gdje je sav trud… Gdje su sve noći dumanja o boljem Ti? Koliko god da želiš, bolji Ti uvijek pobjegne ispred šake. Taman da uhvatiš sebe boljeg, nestaneš pred novim iskušenjem i opet si na samom početku. Ne morate shvatiti, samo saslušajte. Iako… Upravo mi nailazi onaj osjećaj kako ne trebam nastaviti pisati jer sve ono što ja želim izraziti ne znam na isti način na koji osjećam. Ne znam prenijeti isto ovo osjećanje kako bih ukazala ljudima o pojedinostima koje su inače, mnogo bitne. Misleći da ne znam, u trenutku to isto osjećanje koje želi da isplovi iz mene, kaže mi: “Znaš!”

Ali, lijena sam. Jao, koliko mnogo planova bih samo mogla da ostvarim, ali uvijek mi je nešto preče. Nešto što ne postoji, čega nema i od kakve koristi za dobrobit bilo koga, nema. Svi lijeni ljudi, oduprite se toj osobini! Mnogo će svijet izgubiti ako se ne oduprete. Tako i ja trebam da mislim. I da češće uzmem papir i olovku, pa makar zbog sebe napišem dva tri reda…

Prazna, koja niko ne razumije. Samo Drugar Moj. Koji je ujedno i vaš Drugar. Inače, znam da mi je Gospodar prijatelj. Nekad malo požuri sa kojim iskušenjem ali bilo kako bilo, ukazuje na sve greške, spoznaje, znanja i te neke sitnice koje treba uvidjeti. Ja nemam stida zatražiti puno stvari od Njega. Znam da mi je mnogo dao i jedino što mogu reći je “Hvala”.

Ljudi, naučite reći hvala. To je tako jednostavna riječ, a tako mnogo znači. Kad bi je ljudi češće koristili i iskrenije govorili, manje bi pogrešnih stvari bilo na ovozemaljskom prolaznom svijetu. Eto, ja Njemu nekako znam da kažem hvala, pa makar to znala iskreno reći samo Njemu. I mami mojoj. Svako ko je shvatio šta je majka, morat će umjeti reći hvala. Osjetit će to već nekako. Volim život. Tu sam po zadatku. Kao i svako od nas. Samo bitno je spoznati pravi razlog postojanja, bitno je obaviti svoj zadatak uspješno kako bi se malo zahvalio za sve što imaš danas, a imaš mnogo, ko god da si.

U srednjoj školi sam Ga molila da upoznam neke dobre ljude, da se prođem maloljetnika i odrastem u normalnog insana. Došla bih kući i molila Ga da mi sačuva pamet za svako sutra. Danas, kao devetnaestogodišnjakinja, molim Ga samo jedno, da čuje kad Mu kažem hvala. I hvala Mu: što mi je podario koju peticu iz prirode i društva u Osnovnoj školi, što mi je koliko toliko sačuvao pamet i spojio me sa zanimljivim i neiskvarenim ljudima, a najviše, najviše Mu hvala što je bio tu i onog trenutka kad bih ja zaboravila na Njega. Danas ga ne mogu zaboraviti ni na trenutak. Jer Ga volim. Vi morate osjetiti i spoznati Boga i Njegovu veličinu. I Njegovu milost i Njega kao prijatelja. Uvijek je uz vas. To zapamtite. I kad se nađete u situaciji da dalje ne ide, da gore ne može, da je život teret pregolem, sjetite se da neko to sve vidi i gleda, prati i daje snagu da istrajete.

I ne daje više nego što možete podnijeti. Naučite iz bola. Spoznajte nadu u svakom ćošku. Spoznajte ljubav i zahvalnost. Vrijeme je da postanemo ljudi. Da uhvatimo objeručke onoga koga volimo, da mamu svako jutro poljubimo jer niti jedan naš poljubac ne može nadomjestiti njezinu brigu koju ne bi pružio onako, srcem, niko drugi. Pozdravite prijatelje, osmijehom pored ljudi prolazite, oprostite i svako novo jutro recite “Hvala.”

Piše: Anela Suljović

Lejla Božić
ADMINISTRATOR
PROFILE

Posts Carousel