Zaposlite me, molim!

Zaposlite me, molim!

Juče sam idući kući u busu slučajno upoznala djevojku. Sjedila je na sjedištu do mene i tako je i krenula priča. Pošto smo se obje vraćale iz Sarajeva, u razgovoru sam saznala razlog njenog dolaska u posao. Tačnije, prije nekoliko dana su je zvali iz jedne firme (neću ih imenovati) za posao marketing managera. Završila

Juče sam idući kući u busu slučajno upoznala djevojku. Sjedila je na sjedištu do mene i tako je i krenula priča. Pošto smo se obje vraćale iz Sarajeva, u razgovoru sam saznala razlog njenog dolaska u posao. Tačnije, prije nekoliko dana su je zvali iz jedne firme (neću ih imenovati) za posao marketing managera. Završila je Ekonomski fakultet u Sarajevu, tako da joj je to njena branša.

Međutim, ona posao traži već više od dvije godine. Njeni poslovi do sada su bili : kopirka, prodavačica u butiku, volonterka u jednoj nevladinoj organizaciji (ako se to može nazvati posao). Ne smatram ovo nekim ponižavajućim poslovima (jer svaki posao koji se radi pošteno je u redu posao), ali se pitam šta tu ima da nauči neko ko završi fakultet.

Kada sam je upitala zašto je volonirala, rekla je da jedino na taj način postoji šansa da se kod nas neko (možda!) zaposli. Mislim da je došlo vrijeme da ljudi rade dobrovoljno samo da rade.

Nakon završetka fakulteta je tražila jedno izvjesno vrijeme posao u Sarajevu, ali ga nije mogla naći, te se na kraju vratila kući. Međutim, nije odustajala, prijavljivala se na stotine oglasa, radeći u međuvremenu ove poslove, tako da ima bar za džeparac.

Pored toga što me potresla njena priča (a vjerujem da ima mnogo priča sličnih njoj) jako me potreslo kada sam vidjela da u toj mladoj ženi kao da nema života i kao da su joj sve ”lađe potonule”. Iskreno, ne mogu ni da zamislim kako bih se ja osjećala u toj situaciji i ne smijem ni da zamislim šta me čeka kada završim svoj (Pravo) fakultet. I nije ni čudo, kada te nakon dvije godine (i nakon što pošalješ stotine prijava za posao) nazove tek nekoliko poslodavaca, onda vam treba čelična volja i jaki živci da biste nastavili dalje.

Možda i najgore od svega jeste da se jako iznenadila kada su je zvali i to još iz Sarajeva (koje vrvi konkurencijom) te da ne očekuje ama baš ništa od toga razgovora. Kaže da je naučila da je bolje tako, ne očekivati ništa, jer u suprotnom ta očekivanja te najviše i iscrpe. Kada sam je pitala, šta misli kako je prošla na razgovoru, da li im se dopala, samo se nasmijala. Rekla je da je bilo slično i na ostalim razgovorima na koje je išla – sve je dobro, ali se ne jave drugi put. Čim ti kazu – javit ćemo vam se u ovih nekoliko dana, zaboravi na taj posao. Kaže da nju ti razgovori i prijavljivanje na oglase za posao podsjećaju na bacanje kamenčića u bunar želja.

Zaželiš želju (da te prime na posao), prijaviš se na oglas za posao (”baciš” svoju biografiju) i to je to. Samo i u bunaru želja se ponekad nečija ostvari, bar se nadaš njenom ostvarenju, a u ovom slučaju se i ne nadaš. Ako uspije, još bolje, ako ne, nisi puno izgubio – samo još jedan e-mail i minutu – dvije vremena.

Dok je ona pričala, vidjela sam sebe na njenom mjestu i moja budućnost mi se učinila crnom. Znala sam da je teško naći posao, ali kada vam to neko ispriča na ovaj način, onda se zaista zapitate: kada završim fakultet, kako da dobijem posao? Kako da budem konkurentna na tržištu rada? Po čemu da se istaknem? Treba li tražiti veze? Kako da imamo znanje koje traže poslodavci? Kako da se izborimo da svim tim diplomantima koji dolaze sa svakakvih privatnih fakulteta? Kada sve sagledam, nije ni čudo što je želja većine mladih ljudi odlazak iz ove zemlje. Ovo je moj način da pitam sve kada će se nešto promijeniti, posebno za mlade ljude. Trenutno, ja ne vidim rješenje, a vi?

Lidija22 Svoje priče, zanimljivosti i dešavanja iz života, možete nam poslati na e-mail:[email protected]

Nekada je potrebna samo dobra ideja i klupko špage da biste napravili najljepšu prosidbu! Pogledajte i kako!

Lejla Božić
ADMINISTRATOR
PROFILE

Posts Carousel